Koliko je „zdravo“ naše javno zdravstvo?

Bosna i Hercegovina, sa svojim entitetima, županijama, lokalnim upravama, distriktom i armijom birokracije, ne prestaje iznenađivati svoje građane nevjerojatnim „uspjesima“ na raznim područjima. Dok se druge države svijeta se ne prestaju čuditi optimizmu i nonšalantnosti naših građana, ova zemlja nastavlja sa praksama koje nas dovode u sami svjetski vrh, ili dno. U oba slučaja, kontekst je negativan. Mnoge pojave u ovoj zemlji postaju dosadne, ali jedna postaje veoma iritantna. A to je rangiranje Bosne i Hercegovine kao najneuspješnije ili najgore u nekoj oblasti. Najnovija „vesela“ vijest glasi da je naša država najgore rangirana po kvaliteti zdravstvene usluge u regionu, po Euro Health Consumer Index izvještaju iz 2014 godine. Što će značiti da je prva, ali gledano odozgo. Bolje su redom Albanija, Makedonija, Crna Gora, Srbija.. Ima još stvari u kojima smo najgori. Nedavno smo saznali da imamo i najmanju platežnu moć, najgore ekonomske slobode, čak smo i najgora sportska nacija u Europi… Želite još? Najgora smo europska zemlja po ishrani, najgori smo po pitanju stabilnosti države… Čovjek se nakon svega ovoga lako razboli, a mi smo, ponavljam, najgore rangirana zemlja po kvaliteti zdravstva u regionu. Većini ljudi zdravlje je nešto najbitnije, a koliko je jedno društvo zdravo, jasno ilustrira situacija u zdravstvenom sektoru.

Naše zdravstvo je javno, ono se financira našim novcem, što znači da je ono naše. A ipak je začuđujuće koliko se malo interesiramo za kvalitet i stanje u tom veoma bitnom javnom sektoru. Jedan od razloga je ona stara boljka naših prostora, svi podržavaju promjene, ali pod uvjetom da te promjene ne obuhvataju njih. Tom logikom se i događa da interes za stanje u javnom zdravstvu kod pojedinca raste samo u slučaju ako je njegovo zdravlje ugroženo. Ako sam korisnik zdravstvene usluge nije zainteresiran za kvalitet, transparentnost i ažurnost zdravstvenog sustava, vjerovatno će i sam radnik unutar tog istog sustava biti još manje zainteresiran, a o državi da i ne govorimo. Prava nas zanimaju samu u slučaju kad su nam potrebna. U suprotnom, većinu nas uopće ne zanimaju te „trivijalne“ i „birokratske“ besmislice. Umjesto poznavanja i pozivanja na prava pacijenata, pojedinac će radije koristiti poznavanje mentaliteta. Te će posegnuti za dobro oprobanim metodama „motiviranja“ dijela zdravstvenih radnika na obavljanje njihovih poslova, inače plaćenih javnim novcem. Postavlja se pitanje, zašto smo najgore rangirana zemlja u oblasti zdravstva iz regiona? Ili još važnije pitanje, kako možemo biti bolji?

Kad je nešto bez nadzora, postoji velika vjerovatnoća da neće funkcionirati kako treba. Situacija nije ništa drukčija ni u oblasti zdravstva. U cilju poboljšanja stanja u zdravstvu, 8. srpnja 2010. godine na snagu je stupio Zakon o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata. Zakon je inspiriran pozitivnim praksama iz EU-e, te je veoma dobro napisan. U cilju ostvarivanja i unapređenja prava pacijenata u 6.poglavlju zakona stoji da su sve razine vlasti u FBiH obavezane da osnuju zdravstvena vijeća. Zdravstvena vijeća trebaju biti oformljena na razini jedinice lokalne samouprave, te županijskog i federalnog ministarstva. Međutim implementacija ove zakonske stavke je nezadovoljavajuća, te je takvo stanje jedan od razloga loše rangiranosti naše zemlje. Zbog nepostojanja tih vijeća, relevantni podaci o kvaliteti zdravstva se ne mogu prikupiti, što ne znači da bi BiH bila bolje rangirana da imamo podatke o tome, vjerojatno bi samo bila malo manje loša u nekim segmentima. Tu dolazimo do pitanja kako poboljšati naš zdravstveni sustav, a jedno moguće rješenje mogu biti efikasna i profesionalna zdravstvena vijeća. Zašto su ona bitna i šta je njihova uloga? Ona služe kao civilni nadzor javnog zdravstva, te djeluju poput svojevrsnog „mosta“ koji spaja pacijente sa javnim zdravstvom. Vijeće radi na ostvarivanju i unaprijeđenju prava pacijenata. Ono nadgleda, skuplja primjedbe, daje sugestije, učestvuje u kreiranju strategija, prati primjenu propisa, radi na edukaciji… A sve su te stavke jako bitne ako želimo efikasan i kvalitetan zdravstveni sustav. Što se tiče samog zakona, bitno je naglasiti da on sadrži odredbu koja obvezuje općinske načelnike i županijske ministre da u roku od šest mjeseci od dana stupanja Zakona na snagu imenuju zdravstvena vijeća. U suprotnom, zakon predviđa kazne od 10 000 do 15 000 KM, za ustanove koje ne izvještavaju nadležno zdravstveno vijeće. Stanje je sljedeće, vijeća nisu imenovana, ili su u najboljem slučaju imenovana, ali ne rade. Što nas dovodi u jednu apsurdnu zakonsku situaciju. Zdravstvene ustanove mogu biti novčano kažnjene zbog neispunjavanja svojih zakonskih obaveza izvještavanja o podnijetim ili riješenim prigovorima pacijenata. Problem je taj što izvještaj moraju podnijeti zdravstvenim vijećima, a ista u biti i ne postoje. To nas dovodi u situaciju da ovaj zakon doživljava sudbinu mnogih drugih zakona, donešen je, dobro je napravljen, ali je odgovor da se ne sprovodi zbog nedostatka novca, javnog novca. Onih sredstava koji postoje za neke druge potrebe, recimo za isplatu „bijelog kruha“, kupovinu novih službenih vozila, renoviranje privatnih građevina… Da li želimo bolju zdravstvenu zaštitu? Naravno da želimo, vrijeme je da uradimo nešto po tom pitanju. Možda da pomognemo vlastima da bolje poslože prioritete?

Facebooktwittergoogle_plusmail