Zdravstvo – poštivanje zakona, partnerski odnosi, kvaliteta usluga, …i onda je svizac zamotao čokoladu …

Mnogi bi rekli da je stanje u našem zdravstvu jedan obični kaos, i bili bi u pravu. Međutim, potrebno je naglasiti uzroke istog, a oni nisu uzrokovani višom silom, nedostatkom novca, međunacionalnim odnosima, teškom političkom situacijom itd. Izjave nadležnih govore suprotno, a brojne nejasnoće u medijskom prostoru zbunjuju građane pa stvarni problemi ne dolaze na površinu.

Krenimo redom…

JAVNE I PRIVATNE ZDRAVSTVENE USTANOVE – (NE)JEDNAKOST PRED ZAKONOM NA RAČUN PACIJENATA

Ključni zakoni koji reguliraju oblast zdravstva u FBiH daleko su od dobrih, ali kada bi se i kao ovakvi kakvi su danas primjenjivali u praksi, stanje bi bilo makar malo bolje. Ti zakoni zasnovani su na principima solidarnosti, civilne kontrole sustava zdravstva i kvaliteti zdravstvene usluge. Ti zakoni jednako tretiraju javne i privatne zdravstvene ustanove, a novac kojim manipulira ZZO je novac građana, a ne zavoda, ministarstva, države. Zašto izraz manipulira ?! Uloga Zavoda je osigurati svojim korisnicima kvalitetne zdravstvene usluge, a ne financirati rad javnih zdravstvenih ustanova. Zašto bismo pristali mjesecima čekati na uslugu magnetne rezonance u javnoj zdravstvenoj ustanovi, a istovremeno gledati reklame kako se isti pregled u privatnoj ustanovi može obaviti u rekordnom roku. Javne i privatne ustanove nisu konkurencija, drugim riječima, kada magnet u bolnici ne radi ili nema reagensa, mi za istu uslugu plaćamo dva puta.

U potpunosti je zanemarena uloga osnivača zdravstvenih ustanova, posebno kada je u pitanju financiranje istih. Istovremeno, maksimalni napori se ulažu u prikupljanje sredstava osobnog sudjelovanja osiguranih osoba u pokriću troškova zdravstvene zaštite, građanima poznatije kao participacija. Ozbiljne marketinške kampanje se svake godine pokreću, troše se javna sredstva, a sve kako bi se građane potaklo na kupovinu „markice“. U HNŽ-u participaciju plaćaju čak i djeca, studenti, umirovljenici s  minimalnom mirovinom i mnogi drugi koji sukladno federalnim propisima ne bi trebali plaćati. Ove godine ravnatelj ZZO HNŽ-a  velikodušno najavljuje da će djeca biti oslobođena plaćanja, spominje se Konvencija o pravima djece itd., kao da se prvi put susreću s tom materijom. 10 godina im je trebalo da shvate da krše sve moguće domaće i međunarodne zakone i konvencije naplaćujući participaciju djeci. I još se čeka da taj novi prijedlog odluke o participaciji dođe na dnevni red Skupštine HNŽ-a, a nova markica samo što nije zakucala na naša vrata.

ZDRAVSTVENA VIJEĆE – JEDINI MEHANIZAM CIVILNE KONTROLE SUSTAVA ZDRAVSTVA

Druga važna stvar iz zakonodavstva o kojoj se vrlo malo govori  je civilna kontrola zdravstvenog sustava. Svaki općinski načelnik, gradonačelnik, županijski i federalni ministar zdravstva imaju obvezu  osnovati zdravstveno vijeće.  Na prste jedne ruke mogu se nabrojati načelnici, gradonačelnici i ministri koji su ovu obvezu ispunili. To je tijelo, sastavljeno od građana i struke, a posebno je značajno jer je to jedino tijelo koje u svom sastavu ima predstavnike pacijenata i nevladinog sektora. Zakonom o pravima i obvezama pacijenata zdravstvena vijeća ovisno o nivou vlasti na kojem se formiraju  između ostalog, predlažu i evaluiraju provođenje zdravstvene zaštite, prate primjenu propisa, predlažu mjere za poboljšanje dostupnosti i kvalitete zdravstvene zaštite na svom području, daju inicijative za donošenje propisa kojima se unapređuju prava pacijenta i kao jedna od najznačajnijih uloga je informirati javnost o povredama prava pacijenata. Istim Zakonom propisano je i sljedeće:

„Zdravstvene ustanove i privatne prakse obvezne su jednom u šest mjeseci dostavljati mjerodavnom zdravstvenom savjetu/vijeću jedinice lokalne samouprave, kao i mjerodavnom zdravstvenom savjetu kantonalnog ministarstva zdravstva, prema sjedištu zdravstvene ustanove odnosno privatne prakse, izvješće o zaprimljenim i riješenim prigovorima pacijenata, uključujući i uvezivanje podataka o prigovorima sa podacima o incidentima (nepovoljnim događajima) i sudskim postupcima.“

Zašto bi se netko protivio formiranju zdravstvenog vijeća koje bi aktivno obavljalo sve gore navedene zadaće?! U tom slučaju, zasigurno bismo  imali više informacija što se događa u našim zdravstvenim ustanovama, na što se to pacijenti najviše žale. Zdravstvena vijeća su jamac svima onima koji upute prigovor da taj prigovor neće biti uzaludan, bez obzira na ishod njegovog rješavanja unutar ustanove.

Neće zdravstveno vijeće rješavati taj prigovor, za to su zakonom precizno definirane procedure, ali vijeće može analizirati prigovore i doći do informacija, na koje odjele, usluge, doktore i druge djelatnike u zdravstvenim ustanovama  se pacijenti najviše žale. Ovo je interesu ne samo svih pacijenata, nego i svih zdravstvenih djelatnika koji časno i stručno obavljaju svoj posao, a nerijetko budu neopravdano svrstani u nesposobne, kriminalce, korumpirane, bahate, nestručne itd.

Bilo bi dobro, da u čekaonicama i ordinacijama naših zdravstvenih ustanova umjesto plakata, letaka, pa čak i monitora, koji reklamiraju raznorazne farmaceutske tvrtke/proizvode, budu vidljivo istaknute recimo izjave –  „Nažalost, malo medicinskih stručnjaka uviđa kako je dobra i učinkovita zaštita prava pacijenata zapravo osnova zaštite dobrih i savjesnih medicinskih radnika, ali i sustava zdravstva“,  (Đula Rušinović-Sunara, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata).

Kazna za zdravstvenu ustanovu koja  ne dostavi podatke o prigovorima zdravstvenom vijeću je

10.000-15.000 KM, ali nema kazne za načelnika/gradonačelnika/ministra koji ne formira zdravstveno vijeće sukladno svojim nadležnostima.

Vjerovali ili ne, u HNŽ-u je  formirano je zdravstveno vijeće, no o njihovom radu se zna vrlo malo. Ovo Vijeće formirano je u veljači 2015. godine i ima 8 članova. No bez obzira na činjenicu da je samim formiranjem u našoj županiji osiguran protok informacija vezano za prigovore pacijenata, mi smo i dalje uskraćeni za te informacije. Uskraćeni smo i za informaciju koje ustanove ne dostavljaju svoja izvješća, ne zna se ni tko bi ih trebao kazniti. Posljednja informacija koju je Mreža Naše društvo dobila od Zdravstvenog vijeća HNŽ-a i objavila, odnosi se na prvu polovinu 2015. godine. Ako netko ima zadaću informirati javnost o povredama prava pacijenata, a te podatke drži u svojoj ladici, onda on ne samo da ne radi ono što bi trebao, nego i svjesno opstruira protok vrlo važnih informacija. Da prijavimo županijskom zdravstvenom inspektoru?! Možda, jednog dana, kada HNŽ napokon dobije zdravstvenog inspektora.

KVALITETA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE – KAKO TO DOBRO ZVUČI!

Kvaliteta zdravstvene zaštite – tema o kojoj se glasno šuti. Zakon kaže da se ugovorom između zdravstvene ustanove i ZZO utvrđuje vrsta i obim zdravstvenih usluga. Kakve mi to podatke imamo o kvaliteti i obimu zdravstvenih usluga kada se ustanove financiraju kroz paušale bez obzira na njihov (ne)rad. SKB Mostar stalno upozorava da urade više operacije nego što naplate. A kome svoja potraživanja da adresiraju pacijenti koji su zbog kvara, nedostatka resursa ili neprihvatljivih lista čekanja otišli u privatne ordinacije/klinike vaditi  nalaze štitne žlijezde, obaviti CT/MR snimanje, mamografiju i mnoge druge preglede/analize. A sve držeći u džepu neiskorištenu, a  ovjerenu zdravstvenu knjižicu, ukrašenu raznobojnim markicama, koje asociraju na čistu pljačku i plaćanje već plaćenog. Pacijenti sami kupuju tetanus, antibiotike, čak i obični flonidan se nerijetko nađe na ceduljici ostavljenoj na ormariću kraj bolničkog kreveta. O životu oboljelih od dijabetesa, celijakije i sličnih bolesti bolje je i ne pričati. Uvođenje DRG sustava, odnosno, plaćanje na osnovu stvarnog učinka broja pruženih usluga možda je bolje rješenje, ali samo pod uvjetom osiguravanja stroge kontrole kako ne bi došlo do „štancanja“ usluga kako bi se iste naplatile. To je jedan od mogućih pravaca da se kontrolira obim usluga, a što ćemo s kvalitetom usluga?! Hoće li plaćati sve ili samo one kvalitetno pružene usluge?! Teorija kaže sljedeće: Kvalitetu u zdravstvenoj zaštiti možemo definirati kao “stupanj u kom sustav zdravstvene zaštite i zdravstvene usluge povećavaju vjerojatnoću pozitivnog ishoda liječenja”.  Na kojem smo mi stupnju? Odgovor na ovo pitanje u našoj županiji, entitetu, državi nemoguće je dobiti, a to najbolje potvrđuje Europski  zdravstveni potrošački indeks (EHCI) za 2015. godinu. Naime,  EHCI analizira nacionalne zdravstvene sustave na osnovu 48 indikatora, koji uključuju oblasti kao što su prava i informiranost pacijenata, pristup zdravstvenoj zaštiti, ishodi liječenja, obim i područje usluga, prevencija i korištenje farmaceutskih proizvoda. BiH je 2014. godine bila na posljednjem mjestu, a 2015.godine smo izbačeni iz konkurencije jer zbog nedostatka podataka jednostavno nismo mjerljivi. Inače, mjerenje se provodi od 2005.godine i predstavlja vodeće poređenje za procjenu  funkcioniranja  nacionalnih sustava zdravstvene zaštite u 35 zemalja.

Kada se govori o kvaliteti, teorija kaže da vodeći računa o interesima različitih aktera koji su uključeni u pružanje medicinske usluge možemo razlikovati tri dimenzije kvalitete: a) kvaliteta za korisnika, b) kvaliteta kako ga vide zdravstveni profesionalci i c) kvaliteta kako ga opaža menadžment.

Hajde nećemo više o pacijentima. Što je sa zdravstvenim djelatnicima? U kojoj mjeri se uvažava njihovo mišljenje kada se donose ključne odluke  vezano za funkcioniranje zdravstvenog sustava? Poznaje li  možda netko, recimo, obiteljskog liječnička koji je zadovoljan svojim poslom, uvjetima i vrednovanjem svoga rada, načinom na koji je organiziran itd. Bez zadovoljnih i naravno stručnih liječnika, nema ni kvalitetnih zdravstvenih usluga.

Zdravlje je pravo, a ne privilegija! Sve dok privatne klinike budu temeljile svoje marketinške kampanje na rečenicama „Izbjegnite liste čekanja“ zdravlje će biti privilegija. Nedostatak novca, kao ključni razlog za metastazu našeg zdravstva , čisto je mazanje očiju neinformiranih građana, koji cjelokupni sustav financiraju i to višestruko. Nama nitko ništa ne daje, mi smo to sve plati i pretplatili. Mi imamo pravo na kvalitetnu i pravovremenu uslugu, a gdje će to biti nama je savršeno svejedno. Rješenje je u tome, hoćemo li se, kao društvo, kao građani, boriti za svoje zakone i tradiciju ili ćemo nastaviti plaćati za našu djecu, našom nebrigom…

I njihovim životima…

Marin Bago

Predsjednik Mreže Naše društvo