Markica po markica…
Legenda kaže da se Mostarac razbolio u Trebinju, liječio u Sarajevu, a na kontrolu otišao u Banja Luku. Priča se i da je trudnica koja je slomila nogu u Mostaru, primljena u bolnicu iako nije imala markice u knjižici. Branitelj iz Čitluka je svojih 20 KM za markicu ove godine preusmjerio da plati lijekove. Zvuči odlično, ali svako tko imalo poznaje funkcioniranje zdravstvenog sustava u Bosni i Hercegovini zna da govorimo o željenoj budućnosti. Jer ovdje je situacija trenutno drastično drukčija. Npr., ako se razbolite u Brezi, sa vašim zdravstvenim osiguranjem morat ćete ići u Zenicu, a ne u obližnje Sarajevo. Zašto? Servisi zdravstvene zaštite nisu prenosivi između županija, te svaka ima neke svoje selektivne kriterije za poštivanje zakona. Ako ste nezaposlen i osigurani ste preko biroa, za vas i vašu obitelj osiguranje nije besplatno, jer morate platiti participaciju. Naravno, logično je da nezaposleni nemaju novčanih problema i da mogu to priuštiti. Ovakvo opće stanje nedvosmisleno ukazuje na potrebe za reformama, ali oni koji ih trebaju povesti, čekaju. U Bosni i Hercegovini reforme više ne označavaju nadolazeće promjene nego su postale druga riječ za čekanje. Čekamo na reforme, čekamo na pregled kod doktora, čekamo da se usvoji zakon, pa čekamo da se počne implementirati. Čekanje na nešto je glavna aktivnost većine ljudi. Čekamo da država nešto uradi, da pokrene gospodarstvo, napravi reformu javne uprave, privuče strane investitore… Mi čekamo državu, ali ona neće da čeka nas. A bilo bi jako dobro da postoji mogućnost da država nas pričeka.
Zamislite da odete ovjeriti knjižicu, pa kada vas službenica pita zašto vam nisu uplaćeni doprinosi, vi joj kažete neka malo pričeka, bit će brzo, za koji mjesec. A markica? Recite joj da ste kupili, ali je kući ostala, bit će drugi put kad dođete. Iako spadate pod kategoriju koja bi trebala biti oslobođena participacije. Ali eto zakoni nisu usklađeni, pa ste vi platili dok se to ne uskladi. Samo je pitanje vremena kada će osigurani preko biroa doći da ovjere knjižicu, a službenik će im reći da prvo sebi moraju uplatiti zdravstveno osiguranje. Stvarno je država (čitaj županija, entitet) ovdje jako nepravedna, stalno nešto traži od nas i postavlja rokove, dok sama izbjegava svoje obveze i pomjera rokove u daleku budućnost. Krajnje su komični i neozbiljni odgovori zvaničnika koji ne vide ništa neobično ako država nepoštuje zakone koje sama donosi. Zamislite voditelja lokala koji je uveo pravilo da nema rashoda, pa onda dovede svoje prijatelja i popiju bez plaćanja pola kafane. Pa se onda žali kako nema novca da isplati radnika i popravi vrata.
Od države (čitaj županije, entiteta) često dobijamo opravdanja da se ne poštuju određeni zakoni jer ili nema ili fali para. Zamislite sljedeći scenarij. Građanin ode nešto ovjeriti, pa kad mu žele naplatiti, on jednostavno kaže da zna da je takav zakon i da se naplaćuje, ali da on jednostavno nema novca za plaćanje. Ili, zamislite malog obrtnika koji kaže inspekciji da zna da su velike kazne za neplaćanje doprinosa, poznaje zakone, ali eto jednostavno nema para da to sve podmiri. Ako imamo stalnu situaciju u kojoj viša razina vlasti nameće nižoj neke neodržive i neprovedive zakone i odredbe, onda se moramo zapitati sjede li nam na ključnim pozicijama neviđeni amateri, a na ovim nižim, neviđeni konformisti. Oni koji se ne žele boriti za svoju županiji zbog očuvanja pozicija. Odgovor znamo.
Ako već postoji problem s financiranjem zdravstva, zašto se zaustaviti samo na markicama. Platimo doprinos, platimo participaciju, a možemo uvesti i obvezno plaćanje ulaza u sve javne zdravstvene ustanove. Umjesto da nekom poklonite kartu za koncert, možete mu pokloniti kartu za bolnicu. Ali zašto stati na tome. Može se uvesti i naplaćivanje toaleta u bolnicama, dodatno se uhljebi desetak stranačkih poslušnika i namaknu se sredstava za simpozij radiologa. Ima još mogućnosti, recimo naplaćivanje parkinga i zabrana korištenja mobitela uz alternativnu mogućnost korištenja telefonskih govornica koje će biti u vlasništvu zavoda zdravstvenog osiguranja. Sve su to mogućnosti kako popuniti šuplji proračun, dobronamjerni savjeti menadžerima. A narod, hvala Bogu, ima ušteđeno za crne dane, koji su stigli još jučer.
Autor: Vladimir Ćorić