Novca nema, ili ima?

Koliko koštamo, a koliko plaćamo, to informaciju jednostavno nemamo. Ono što čujemo je da novca nema, i to je najčešći odgovor kada od države tražimo rješavanje nekog problema. Taj odgovor u većini slučajeva nije zasnovan na provjerenim podacima i statistikama, nego je puki demagoški refleks koji svaki politički subjekt koristi da što prije prekine razgovor o rješavanju neke problematike.

Zamislite da odete u trgovinu, unaprijed platite online za neki proizvod, a kad dođete na lice mjesta, prodavačica vam kaže „Žao mi je, ali vašeg proizvoda nema. Jednostavno novca nema, pa nismo mogli platiti nabavku. Ali hvala Vam što ste platili proizvod“.

Ili platite sebi svadbu, naručite prošireni meni, pa onda čujete da se gosti žale da nema dovoljno meze. Gazda vam kaže : „Žao mi je, ali pršuta nema. Znam da ste platili, ali meni su trebale pare da povećam plaću konobarima, pojavili su se neki novi,  pa nisam htio od dobavljača kupiti sve ono što ste naručili“.

Oni koji su odgovorni ponavljaju da sistem nije održiv. Obično kažu da je to zato što doprinosi obveznog zdravstvenog osiguranja zaposlenih građana nisu dovoljni za sve troškove funkcioniranja zdravstvenog sustava.

Dobro, hajmo reći da nisu, ne ulazeći u diskusije na temelju čega se daje takav odgovor. Mislite li da bi situacija bila bolja da ima više novca? Zamislite da 50% svake plaće (bez obzira na visinu) ide na obvezni doprinos za zdravstveno osiguranje. Zamislite da svi pacijenti (bez obzira spadaju li pod ugrožene kategorije) moraju plaćati participaciju 40 KM svake godine. Kako bi se taj višak novca rasporedio i da li bi on značio povećanje kvalitete usluge, manje liste čekanja, bolji menadžment…?

Jesu li pojedine zdravstvene ustanove u dugovima zbog lošeg menadžmenta ili je to rezultat političkih zakulisnih igara i dogovora? Ako jeste, zašto neke zdravstvene ustanove nemaju dugova i posluju uspješno? Zašto imamo doktore u ambulantama koji rade s 800 pacijenata, dok neki drugi rade s 2000 pacijenata za istu plaću? Iz mandata u mandat govori se kako je zdravstvo prioritetna oblast, te kako su reforme nužne ako želimo izbjeći kolaps sustava. I iz mandata u mandat svjedočimo kako reforme postaju sinonim za nešto što se nikada neće dogoditi. Tko želi reforme, tko ih sprječava i zašto su ovi drugi jači?

Reforme žele svi pacijenti, većina zdravstvenih radnika i ministri, ali ovi zadnji samo u prvih nekoliko mjeseci svoga mandata. Tko ne želi reforme? Svi oni koji profitiraju zbog korupcije, lošeg menadžmenta, kompliciranog sustava, te apsolutne pasivnosti korisnika zdravstvenog sustava.

Ako je stanje na terenu takvo da pacijenti ne žele tražiti svoja prava, nadležne instance ne žele provoditi reforme, ostaje nam samo da čekamo konačni kolaps sustava. A šta onda?

Može li se dogoditi da država odluči da nije sposobna upravljati javnim zdravstvom, te da će taj sektor u potpunosti prepustiti privatnicima. Slijedi li onda i mirovinski sustav? Što bi za razvoj poduzetništva značila situacija gdje poslodavac ne plaća državi doprinose za zdravstvo i mirovinsko? Hoće li građani bolje upravljati sa svojim budžetom za zdravstvo od države? Hoće li porasti kvalitet zdravstvene usluge usljed natjecanja za privlačenje pacijenata? Hoće li nestati liste za čekanje? Šta ćemo s onima koji nemaju nikakvih primanja, može li se za njih napraviti neki fond solidarnosti? Mogu li i oni sami upravljati s budžetom koji im je na raspolaganju? Puno je pitanja i puno je prividno opasnih scenarija, koji se u praksi mogu pokazati ustvari uspješnim, pravednim i efikasnim.

Pretpostavimo da svaka zdravstvena ustanova ima cijenik za usluge koje pruža. Mislim da bi svaki korisnik sustava bio iznimno zadovoljan da na kraju godine dobije „račun“, na kojem bi bilo evidentirano koje je usluge koristio i koliko to košta. Tako da jednostavno može usporediti koliko je platio, a koliko je potrošio. Ovo bi bilo korisno i za čitav sustav. Korisnik usluge bi tako imao neku vrstu osobnog računa potrošnje gdje bi mogao lako vidjeti sve stavke, te bi za one pacijente koji su osigurani preko biroa također bilo dobro da vide odakle su došla sredstva za plaćanje njihovog zdravstvenog osiguranja. Ovo bi bilo dobro za razbijanje mita o besplatnom zdravstvenom osiguranja, a i povećala bi se transparentnog rada zdravstvenih ustanova, što bi rezultiralo i većim nivoom povjerenja korisnika u sustav.  I ono što je najvažnije, konačno bi dobili precizne i transparentne podatke i statistike, koji su preduvjet za uspješan rad i razvoj bilo kojeg sistema. Onda bi i bilo moguće povjerovati kada se kaže da za nešto nema novca.