Tradicija, korupcija, šutnja…

Odgovorna neodgovornost

Šta je najteže naći u Bosni i Hercegovini? Ako ste pomislili na posao ili logiku, na pogrešnom ste putu. Jeste li ikada bili u nevolji ili dobroj poslovnoj prilici, a trebala vam je odgovorna osoba iz određene institucije, odjela, općine? Ako jeste, onda znate odgovor na pitanje. Kada probate ugovoriti sastanak, najčešće će vam reći da se službeno lice ne može sastati s vama zbog unaprijed preuzetih obveza. Postavljanje pitanje može biti neugodna rabota, pogotovo onima kojima su upućena ta pitanja. Kod nas „odgovorna lica“ nisu navikla na pitanja, a još manje na davanje odgovora. To je samo smetnja, nepotrebno i isprazno prakticiranje „demokratskih praksi“, implementacija projektnih aktivnost, talasanje i nepristojnost. Zašto bi netko tko je plaćen javnim novcem morao odgovarati na pitanja građana, pa nisu ga oni birali. Nekad se i dogodi neka interakcija, mlaka i beskorisna. Na laka pitanja dobijamo odgovor da to nije u njihovoj nadležnosti, a teža pitanja bivaju ukrašena šutnjom. Drugo pitanje. Što je najlakše naći u Bosni i Hercegovini? Ako ste pomislili na nacionalizam ili prirodne ljepote, blizu ste, ali ni to nije točan odgovor. U ovoj zemlji najlakše je naći korupciju, to je vidljivo na svakom koraku. Svi smo barem jednom imali priliku da to vidimo iz prve ruke, ili da osobno prakticiramo. Nevladin sektor godinama bruji o korupciji na raznim razinama, međutim sve ostaje na tome. Znamo da ima korupcije, znamo da ona ima krajnje negativne učinke, i znamo da se malo toga učinilo tijekom godina na njenom suzbijanju. Kada se razgovara o borbi protiv korupcije, najčešći zaključak bude da ne postoji politička volja za njenim rješavanjem. Jedna od najbitnijih javnih oblasti, zdravstvo, nažalost nije imuno na ovaj problem. Korupcija i nepotizam su postali ustaljene prakse funckioniranja raznih stvari unutar zdravstva.

Ponesi knjižicu i ceker, a može i koverta

Jedan od oprobanih načina kako da budete osuđeni od strane svekolikog katoličkog, muslimanskog, pravoslavnog, ateističkog i agnostičkog puka, je da pomenete mogućnost da ne želite dati pola svoje plaće bolničkm osoblju za porod djeteta. Tada krene talas tvrdnji i prijetnji, žele vas poslati na odjel psihijatrije. Kažu da vam se neće žena poroditi, neće je paziti nakon poroda kako treba, nešto će se iskomplicirati, univerzum će se poremetiti… Sve to zbog stava da smatrate da ne treba nekoga dodatno „nagrađivati“ zbog obavljanja njihovog posla. Jesmo li hrabri da priznamo da „kupujemo“ rođenje djeteta, radno mjesto, fakultetsku diplomu, „sređivanje“ prometnih kazni? Svi će reći da se to tako mora, da je tako oduvijek bilo, da nema ništa loše da se netko „počasti“, to je samo tradicija, dio opće kulture, naš način funkcioniranja. U biti, čitavo društvo vam poručuje da ne talasate, jer bi ste mogli potonut. Ili prostim narodnim riječnikom, poruče vam da ste budala.

Podsjeti me šta to bješe natječaj

Legenda kaže, prvo će se promijeniti Ustav Bosne i Hercegovine, pa će se tek onda objaviti javni natječaj za radna mjesta u javnim zdravstvenim ustanovama. Mnogi će reći da se opet gunđa, talasa, ali ovo pitanje nalaže zdrav razum. Želite li biti liječeni od strane nekoga tko je prošao određene provjere, testove znanja i vještina, bio na razgovoru za posao? Ili želite nekoga tko je zaposlen po zemljopisnom kriteriju (ogromna čast izuzecima)? Teško je započinjati raspravu s ljudima koji ne razumiju koncept javnog dobra, koji sa sobom nosi i odgovornost individualca unutar kolektiva. Zato se većina boji privatizacije, jer na slobodnom tržištu morate imati najprofesionalniji i najkompetentniji kadar, jer u suprotnom nećete dobro poslovati. Monopol od strane države (stranaka) nad javnim zdravstvom u Bosni i Hercegovini, omogućava zapošljavanje podobnih, a ne sposobnih. To se direktno održava na mnoge segmente zdravstva, od bolničkog menadžmenta do medicinskih sestara. A kada postoji monopol, pacijenti nemaju izbora. Naravno, tko ima viška novca, može ići privatno, ali je usluga koja se plaća javnim novcem ograničena samo na javne zdravstvene ustanove. Država (stranke) ne voli konkurenciju, oni vole monopol. Zanimljivo je kako većina visokih stranačkih funkcionera ne voli koristiti zdravstvene usluge u ovoj zamlji, čiji je kvalitet rezultat državnog monopola. Oni više vole da koriste usluge u bolnicama koje se nalaze u „trulim kapitalističkim“ zemljama, gdje država itekako ima konkurenciju u oblasti pružanja zdravstvenih usluga, što je direktno povezano i s kvalitetom zdravstva u tim zemljama.

Je li „kolektivizam“ kriv za većinu problema

Definitivno je jedan od naših većih problema uvjerenje da će država (stranka) riješiti sve probleme. Dosadno je i ponavljati da je to zaostavština iz prošlog sistema, koji koliko god da je bio loš u mnogim segmentima, definitivno je bio bolji i pravedniji što se tiče oblasti zdravstva, obrazovanje i kulture. Danas nama država ne nudi izbor. Zbog ovakve situacije stanje u društvu je takvo da mi koncept kolektivizma iskorištavamo u pogrešne svrhe. Svi kolektivno pristajemo na korupciju i nepotizam, ali se ne želimo kolektivno boriti za unaprijeđenje prava pacijenata, transparentnost u javnoj upravi, kvalitetnije obrazovanje… I tu se ništa neće promjeniti, sve dok ne dođe do sinergije pragmatičnog individualizma, koji će u određenoj fazi prerasti u korisni kolektivizam, koji će u konačnici imati potencijal da mijenja društvene norme. Zato naš jedini spas leži u mnoštvu tvrdoglavih i pragmatičnih individualaca, koji se ne boje boriti za svoja prava.

Autor: Vladimir Ćorić

Izvor: pravapacijenata.ba